Neumjetnički tekst komentar Razmišljanja o problemima koje obrađuje roman „Priče sa sjevera i juga“ Đžeka Londona

U djelu  „Priče sa sjevera i juga“ Đžeka Londona pisac nas vodi kroz surovi svijet divlje prirode, siromaštva, klasnih razlika i nepravde koje su dodatno pojačane jer se dešavaju u vrijeme robovlasništva , kada je rasizam bio na vrhuncu.

Zato u ovim pričama je ljepota prirode, koju London majstorski opisuje ne može da se izdigne iznad opšteg sivila i težine koje sve pritiska jer je život malog čovjeka  u to vrijeme prepun težine i tjeskobe. Vrijeme provedeno bez teškog rada svodi se uglavnom na posjetu krčmi, piće i pripreme za dalji rad.

„Saonice su pjevušile svoju vječitu tužbalicu uz škripu hamova i zveckanje praporaca predvodnika, ali  su i ljudi i psi bili umorni, i nisu davali glasa od sebe... Sneg je lagano promicao  tihim vazduhom, ne u pahuljicama, već u sićušnim kristalićima tananog oblika“(Odiseja severa). Vječna čovjekova  potreba da se bori sa prirodom, da je pokori, obezbijedi sebi osnovne uslove za život ili stekne bogatstvo koristeći ono što mu ona pruža, opisana je kroz mnogobrojne sudbine junaka kojima je potrebno  veliko životno znanje, pamet i snalažljivost da opstanu i izbore se za svoje mjesto u društvu . Primjer za to je „Priča o Kišu“ , dječaku koji je bistrinom svoga uma i urođenom čvrstinom karaktera  i neustrašivošću uspio da se namtne starijim pametnijim i iskusnijim članovima plemenskog vijeća. A to je učinio na vrlo jednostavan način. Obezbijedio je hranu za sebe, majku i sve ostale u selu. Pri tome je morao da upotrijebi lukavstvo kako bi ubio velike bijele medvjede. To mu je donijelo velike počasti, iako je na početku bilo mnogo nepovjerenja od odraslih i moćnih muškaraca. Zato se „Priča o Kišu“  izdigla na nivo legende jer je on od najsiromašnijeg igloa  u selu došao do najveće vlasti i položaja iznad svih.  Od ove pomalo idilične slike pisac nas vraća u surovu stvarnost u kojoj jedna rasa vlada nad drugom , „koja daje zakone svim narodima svijeta i upravljanjima“.

Može se reći da kroz pripovijetku „Savez staraca“ pisac šalje poruku da je zakon koji nameću jači neumoljiv i silan, da je uvijek zapovjednički, i da se izdiže iznad ljidi i njihovih života. Zato je on bezličan, uliva strah i mrvi sve pred sobom, odnosno biše granice ljudskosti.

                                                                                                            Đorđe Vlahović

                                                                                                                                                VIII-2