U djelu „Priče sa sjevera i juga“ Đžeka Londona pisac
nas vodi kroz surovi svijet divlje prirode, siromaštva, klasnih razlika i
nepravde koje su dodatno pojačane jer se dešavaju u vrijeme robovlasništva ,
kada je rasizam bio na vrhuncu.
Zato u ovim
pričama je ljepota prirode, koju London majstorski opisuje ne može da se
izdigne iznad opšteg sivila i težine koje sve pritiska jer je život malog
čovjeka u to vrijeme prepun težine i
tjeskobe. Vrijeme provedeno bez teškog rada svodi se uglavnom na posjetu krčmi,
piće i pripreme za dalji rad.
„Saonice su
pjevušile svoju vječitu tužbalicu uz škripu hamova i zveckanje praporaca
predvodnika, ali su i ljudi i psi bili
umorni, i nisu davali glasa od sebe... Sneg je lagano promicao tihim vazduhom, ne u pahuljicama, već u
sićušnim kristalićima tananog oblika“(Odiseja severa). Vječna čovjekova potreba da se bori sa prirodom, da je pokori,
obezbijedi sebi osnovne uslove za život ili stekne bogatstvo koristeći ono što
mu ona pruža, opisana je kroz mnogobrojne sudbine junaka kojima je
potrebno veliko životno znanje, pamet i
snalažljivost da opstanu i izbore se za svoje mjesto u društvu . Primjer za to
je „Priča o Kišu“ , dječaku koji je bistrinom svoga uma i urođenom čvrstinom karaktera i neustrašivošću uspio da se namtne starijim
pametnijim i iskusnijim članovima plemenskog vijeća. A to je učinio na vrlo
jednostavan način. Obezbijedio je hranu za sebe, majku i sve ostale u selu. Pri
tome je morao da upotrijebi lukavstvo kako bi ubio velike
bijele medvjede. To mu je donijelo velike počasti, iako je na početku bilo
mnogo nepovjerenja od odraslih i moćnih muškaraca. Zato se „Priča o Kišu“ izdigla na nivo legende jer je on od
najsiromašnijeg igloa u selu došao do
najveće vlasti i položaja iznad svih. Od
ove pomalo idilične slike pisac nas vraća u surovu stvarnost u kojoj jedna rasa
vlada nad drugom , „koja daje zakone svim narodima svijeta i upravljanjima“.
Može se reći
da kroz pripovijetku „Savez staraca“ pisac šalje poruku da je zakon koji nameću
jači neumoljiv i silan, da je uvijek zapovjednički, i da se izdiže iznad ljidi
i njihovih života. Zato je on bezličan, uliva strah i mrvi sve pred sobom,
odnosno biše granice ljudskosti.
Đorđe Vlahović
VIII-2
