Razgovor je spona među ljudima,možda i jedina

Riječ,jedina pojava koju čovjek ne koristi  na pravi način.A riječ je jedinstvena,nezamjenjiva,to je ono što je potrebno da bi svuda  zavladao mir.

        Da se u istoriji umjesto mača koristila prava riječ sve bi bilo drugačije.Ljudi bi bili složni,svi složni.

        Ali čovjek je to jedinstvo koristio da bi vrijeđao i uništavao.Mislio je da će tako brže stići do cilja.A da je o riječi samo malo razmislio uvidio bi kolika je njena moć.Ali ni danas čovjek ne razumije koliko se sa razgovorom može postići.Da se uz tu moć koju nam je Bog podario sve može smiriti,stišati i uljepšarti.Ne treba se svađati već miriti pomoću razgovora.Da je prave riječi ne bi bilo ovakvog ubijanja,ratova.

       Riječ može sve da potišti,da objasni.Pomoću razgovora se dolazi do rešenja,dovodi se do kompromisaJoš kada bi shvatil koliko je riječ jednostavna.Da bi sa njom nešto dokazao potrebno je malo vremena ,malo truda,Sa njom je rukovati najlakše i najjednostavnije.

     Poruka je: ,Koristi riječ kao najveće orušje,i bićeš pobjednik najvećih ratova“.

Dječiji sajam u Gintašu

Bio je lijep jesenji dan. Dogovorio sam se sa drugovima da poslije škole pođemo za Podgoricu kako bismo šetali gledali film „Montevideo“ u Delti.

 Pošto smo sjeli u autobus shvatili smo da ćemo imati dosta  vremena  prije projekcije filma pa smo se dogovorili da svratimo u Gintaš. Imali smo namjeru da obiđemo tržni centar i popijemo sok. Međutim , kada smo ušli neuobičajeno velika gužva u holovima, muzika i mnoštvo odraslih i djece. Radoznalo smo išli od jednog do drugog štanda i razgledali različite ručno rađene čestitke , korpe, kutije i slike od recikliranog materijala i salveta. Najzanimljivije je bilo što su za štandovima stajala djeca od sedam do dvanaest godina , ali smo primijetili i dosta roditelja koji su ponosno stajali kraj rukotvorina svojih mališana , razdraganost koja se osjećala na svakom koraku prešla je i na nas pa smo prilazili svakom malom prodavcu pitali ga za ono što prodaje i cijenu. Kupili smo nekoliko sitnica i shvatili da nam je vrijeme brzo prošlo i da moramo požuriti ako želimo da stignemo na film. Pri izlasku smo shvatili dase radi 0 dječijem sajmu stvaralaštva djece sa posebnim potrebama. Zbog toga je svako od nas osjetio ponos što smo barem malo doprinijeli da djeca osjete radost što su se nekom svidjele stvari koje su oni napravili i što smo se bar na kratko družili sa njima.

Shvatili smo da humanost ne mora značiti velika djela i da mnogim ljudima možemo priuštiti radost i sitnom pažnjom. Iako nam se film izuzetno svidio ipak smo na putu kući prepričavali i dogodovštine iz Gintaša, jer smo zbog ove posjete sami sebi izgledali stariji i ozbiljniji.

                                                                                                       Đorđe Vlahović    VIII-2